10 (Jubiliji i starenje)

Moj blog ima 10 blogovskih godina. Dvocifreni! Čestitam si (na ustrajnosti).

Dobro da nisam zaboravio! Inače imam loše pamćenje i stalno zaboravljam rođendane, imendane (i bilo kakve tulume na kojima previše popijem). Sreća imam loše pamćenje pa se zaboravim loše osjećati.

Ljudi su zaista čudesna bića. Slave rođendane i u isto vrijeme pate zato što stare. Darivaju se samo kad se osjećaju obaveznim. Mjere privrženost novcem potrošenim na poklon. Ne mogu priuštiti da budem džentlmen i platim piće dami, ali mogu biti pažljiv i obziran cijelu godinu. Nije li to bolji rođendanski poklon od najskupljeg nakita? Davno sam prestao slaviti rođendane i počeo slaviti svaki dan. Svaki mi je poseban. Super je provesti se s društvom, proslaviti, makar bez razloga. Ali ja sam rođen dvadeset i četvrtog, lako je vama koji ste rođeni prvog, drugog… Bez plate nema slavlja! Nekad se desi da ti je rođendan baš onda kad nemaš s čime proslaviti. Zašto se stavljati pod pritisak?

Poenta je da ljudi uvijek zaboravljaju na umjerenost. Izmislimo i napravimo nešto prelijepo praktično kao što su kalendar i sat (razmislite koliko samo zupčanika i raznih dijelova koje ne razumijemo ima u najobičnijem ručnom satu, da ne spominjem digitalne), i onda si toliko prebukiramo raspored da nikad nemamo vremena za jednostavno bezbrižno buljenje u nebo. Meni se oduvijek činilo da je ovo sve, od točka preko parne mašine do kompjutera, upravo zbog toga izmišljeno, da čovjek manje vremena provede loveći obroke, a više buljeći u nebo.

Ja pišem ono što znam, a većinu toga što znam sam naučio odrarstajući i rastući sa svojim prijateljima. Sa poznanicima i sa strancima na ulici. Neki od njih imaju baš predivne ideje, i znam da ih žele izraziti, ali najčešći odgovor kad sav impresioniran nekog od njih pitam zašto ne zapiše te divne ideje je: „Nemam vremena…“  Ljudi moji, čemu sve ovo ako nemamo vremena jedni za druge i sami za sebe?

A nemamo vremena, nikad nemamo vremena i onda nam vrijeme istekne. Onda umremo. Primjetio sam po američkim filmovima da neki čekaju penziju da počnu uživati u životu jer tad neće morati ići na posao pa će imati vremena. Nisam čuo za lošiji plan od Velike Srbije. Prođe nam život u čekanju pravog trenutak kao što nam promiče očito: „Pravi trenutak se ne čeka, nego se izgradi.“

Zašto uopšte plačemo kad neko umre (ako vjerujemo da će mu duh preseliti na ljepše mjesto)? Vrijeme je okrutno, ono što prođe ništa ne može vratiti, ono što odaberemo nikad ne možemo promijeniti. Čovjek je biće širom univerzuma poznato po težnji ka onome što ne može imati, a baš ono što je prošlo više nikad ne može imati. Niti ono što je moglo biti.

Kad ja umrem želim da napravite veliku feštu! Možete se iskupiti oko logorske i neko slobodno može da priča kako sam bio dobar čovjek, i dobar prijatelj, i prepriča kroz suze i smijeh naše zajedničke pustolovine. („Jednom smo ja i Sale čitav dan bili vani!“) Prije nego pomislite da sam i posthumno sebični egoista zapitajte se kako će prisutne djevojke reagovati na tako emotivnu priču.

999 od 1000 (Jako blizu nije dovoljno blizu)

Maca ima devet života

I svaki protrati

Kaže čovjek

Čovjek ima samo jedan život

A i devet bi mu bilo malo

Važe čovjek

Čovjek misli da zna bolje od Mace

Maca ne stigne toliko misliti

Maca živi

n8

Nema ništa gluplje od toga kad ti neko kaže: „De reci osam!“ Ili “dva“, ili “tri“, ili “Pasat“, ili bilo koju nasumičnu riječ koja se rimuje sa koliko labavijom seksualnom referencom utoliko “fazon“ bolji, ili gluplji, ovisno od perspektive (poraz jednog čovjeka je uspjeh drugog, život je navodno natjecanje, lično uvijek krivim kapitalizam). Znaš da će odgovor na riječi koje si prisiljen reći biti neka idiotarija koju će prisutni protumačiti kao poraz za tebe. A nije, poraz je za „intelignetno“ u frazi inteligentni oblik života. Nosam? Gledaš na sat? Hiljade godina evolucije glupog humora, pretpostavit ću da je star koliko i čovjek, i ovo je najbolje što smo smislili?

Ma uvijek ima gluplje, šta ja pričam… Albertov zakon to jasno objašnjava: „Samo su dvije stvari beskonačne, svemir i ljudska glupost. Za svemir nismo potpuno sigurni.“ A gluplje je što ne možeš odbiti učestvovati u toj šaradi jer i to je navodno poraz za tebe. U legendama su opjevane epske proporcije gluposti poduhvata koje Bosanac (čitaj: “svaki čovjek“) uradi motiviran ni sa čim osim riječima: „Ne smiješ! Ma ko ne smije?!?“ Koliko je litara alkohola prošlo kroz mene lično samo zbog toga što sam čuo navijanje: „Popij! Popij! Popij,“ negdje u potiljku. Nemojte me pogrešno shvatiti, alkohol je super ko se zna kontrolisati u njemu, a Boga mi nekad valja i pretjerati, ali nikad zato što te neko “nagovorio“. Ako dovoljno puta ponovimo: „Nosam, nosam, nosam,“ svi se pridruže kolu i počnu isto ponavljati. Kao reklame sa TV-a, stanite na sekundu i razmislite kakve gluposti prolaze pod reklamu i kako bi reagovali da ih neko kaže u stvarnom svijetu. Ne bih pitao djevojku u bikiniju za savjet o motornom ulju, niti to što “M:tel, imam prijatelje“ ima ikakve veze sa mobilnim operaterom kojeg ću odabrati. Zbog toga što te riječi toliko često čujemo naviknemo na njih i počnemo ih doživljavati kao nešto normalno, a ustvari je toliko glupo da te i uši i mozak zabole kad čuješ.

Ali ima i od toga gluplje. Uvijek ima gluplje. A gluplji sam JA jer i sam to radim. Šabloniziram govor do granice da je ponekad nemoguće sa mnom razgovarati. Ne pomaže što sam kreativno biće jer za skoro svaku riječ lako mogu naći neprikladnu rimu, ne pomaže ni to što nije neophodno biti pretjerano kreativan da budeš neprikladan, rima je tu luksuz. Ne mogu si pomoći! Nekad mi je i smiješno… A kad ovako razmislim, jednostavno je tužno. Da li se pretvaram u idiota?

Ali ni to nije najgluplje. O ne, ta medalja se na ovoj planeti ne dodjeljuje olako. „Nije lako biti najgluplji jer je jaka konferencija,“ blagoslovljeni ste vi koji ne znate o čemu pričam. Najgluplje što neko ne zna prihvatiti šalu pa kuka po blogovima. Ali kako da čovjek zna kad povući granicu? Želim da razgovaram sa prijateljima o smislu života, a nemamo vremena od upornog ponavljanja: „Nosam, nosam, nosam…“

Ma šta raspravljamo, to jednostavno nije smiješno! Anatomski je neizvodivo da na svojoj muškosti, ma koliko mitski jaka i velika bila, nosiš odraslo ljudsko biće. Kao kad dižeš bilo kakav teret, osloniš ga na tijelo i rukama održavaš ravnotežu jer ne može se ni rukama tako nonšalantno nosati ništa teže od kašike, bar ne dovoljno dugo da demonstriraš muškost. Nije penis dizalica, dečki. Svaki muškarac koji je probao sličnu seksualnu pozu zna da je to smiješno koliko i cijepanje drva, jer je jako iscrpljujuće. Što dalje podupire teoriju da je takav humor za nezrele dječake koji ne znaju o čemu pričaju. Ali muškarci ne odrastu, muškarci samo narastu. I smiju se idiotarijama. Pogotovo pod uticajem opijata. Znam da ću vam možda pokvariti zabavu, da će vam možda idući put kad se budete smijali proletjeti ovaj blog kroz praznu i sretnu glavu i prekinuti vas u toj beskrajnoj petlji smijanja bez razloga. I neka će!

O svemu treba kritički razmišljati. Sve treba ispitivati i preispitivati. Od glupih lovačkih priča o količini alkohola koje je prijatelj navodno popio, a ona ne može stati u bure dimenzija tog istog prijatelja, do nacionalstičke propagande političkih vođa. I to je upravo to što me muči, ne znam gdje je granica. Šta je samo bezazleno zezanje i opuštanje, a šta je ljudska lijenost i svojevoljno zaglupljivanje? Misao je riječ, kad razmišljamo u biti razgovaramo sami sa sobom u sebi, ako nam je vokabular sakat i šabloniziran bit će i misao. Sjetih se zlatnog pravila, u svemu budi umjeren! Treba nekad i pretjerati sa alkoholom i smijati se glupostima satima, ali ne uvijek, ne prečesto. Nekad treba i razgovarati o smislu života. U svemu budi umjeren. Osim u pedofiliji. To nemoj raditi nikada! Bože, ovih ljudi, nađu način da sve shvate pogrešno.

Sedam gora, sedam noćnih mora (O patriotizmu i/ili nacionalizmu)

Ako ste iz Bosne sigurno znate ovaj vic, među Bosancima je jako popularan jer se pronalaze u njemu:

„Iza sedam mora, sedam gora, sedam moram iako ne želim, sedam brda, sedam planina, i sedam blablablaova (vic je, slobodno improvizirajte, opušteno, ili će se stvarno desiti to čega se bojite, da zamucate i zaboravite drugu polovinu vica: „Kako ono? Joj,“ pa će se slušaoci smijati vama, ne vicu, a to je u tom trenutku kraj svijeta, iako je svijet okrugao), iza sedam patuljaka i sedam Konzuma živio jedan vrli Zmaj.

Ustane Zmaj jedno jutro i kaže, onako za sebe, napaćeno: „A ljudi moji, gdje ja živim…“ (U ovom prevodu sam korstio zamjenski izraz za psovku koju Zmaj tu iskoristi jer je Zmajevski suviše brutalan u psovanju)“

Zmaj i Bosanac žive Bogu iza nogu i sanjaju o komšijskoj zelenijoj travi.

Postoje dvije vrste stanovništva, ovi spomenuti koji kritikuju i blate svoju domovinu kad god imaju publiku koja zna dobro klimati glavom (dok ignorira takva naglabanja) i isti ti kad čuju da neko drugi kritikuje istu tu domovinu jer tada postaju patriote, a nedugo zatim (d)evoluiraju u naoružane patriote. Zbog toga je neophodno da odmah u startu razjasnim da ja jako volim svoju Bosnu, toliko je volim da se nikada ne bih udao za papire, to je danas u Bosni vjerujem vrhunac patriotizma. Volim je najviše iako znam da ima ljepših i boljih mjesta za nazivati domom. Znam to iako nikada nigdje drugo nisam živio. Znate kako znam? Zao što nikada nisam nigdje putovao! A baš bih volio. Bosna je okov, pogotovo za umjetnika, koliko i inspiracija. Ali znate šta? Siguran sam da će naši iz dijaspore reći da ni oni ne žive u Raju i da im ne fali problema. I drago mi je da hoće (iako se svi slažemo da je njihovo kukanje jako iritantno, kao da odeš na kemoterapiju i žališ se čovjeku koji boluje od raka kako imaš užasnu glavobolju). Drago mi je zato što znam da ne lažu i zato što to dokazuje nešto što je ključno za reći. Ljudi su svugdje isti! I svi imamo iste probleme. Nije nama problem ko je crnac ili bjelac, ko je pravoslavac ili musliman, peder ili homić, Srbin ili Hrvat, koga briga… Prosječni normalan čovjek svugdje u svijetu želi isto: kruh na stolu, krov nad glavom. Želi djecu poslati u dobru školu i otići ponekad na odmor. Na more. Razlika je u tome što neki više vole košarku, a neki nogomet. Ne u tome što neki mrze crnce, ili pedere, ili Srbe. Ne svojevoljno. Ne namjerno. To je nametnuto jer nekim odgovara da je tako. Onim kojima je profesija da seru. Imate tri pokušaja da pogodite na koga mislim.

Nekima je posao da seru, a nekima da jedu govna. Zanimljivo je da su te dvije fraze sinonimi!

Sva tri puta ste tačno pogodili! Prosječnog čovjeka zaboli ćošak za Velikom Srbijom do Tokija preko Milvokija (u nedostatku ekvivalentne fraze za Bosnu). Prosječan čovjek takvo nešto može poželjeti samo kada je gladan i neko mu objasni da je gladan jer ga susjed pljačka i iskorištava. Kad si gladan nisi svoj i svakakve gluposti lako povjeruješ. Komšija u frižider ima svega, mortadela, nutela, zašto da ti jedeš buđav lebac? Odi otmi, ubij govno! I zatekni buđav lebac i u njegovom frižideru... Mogao si bar sračunati ko je tu negativac sad kad je onaj ko te napucao na rođenog komšiju naselio kuću ubijenog.

Domovina i nacija su glupi, zastarjeli i kontraproduktivni pojmovi. Prije sto godina ove granice nisu postojale i za sto godina neće postojati. Ne osjećam ljubav za zemlju na kojoj sam rođen veću od one koju osjećam za cijelu planetu na kojoj sam se rodio, isto tako kao što ne osjećam veću ljubav za ljude oko kojih sam se rodio (samo zbog toga što sam se oko njih rodio) od one koju osjećam za sve dobre ljude na planeti. To što je neki guzonja profitirao na tome da izmisli granicu između i zavadi neke ljude, ne znači da ja danas kad mi je to očito moram da se pridržavam tih pravila. Nacije su glupa ljudska izmišljotina, patriotizam je opravdanje za mržnju u rezervi. Kapitalisti bi rekli da nas natjecanje motivira da budemo bolji, ali meni je očito nelogično da je sabotiranje produktivnije od surađivanja. Ništa ne spriječava jake da iskorištavaju slabe, a u ovom sistemu ako neko jak izabere da ne iskorištava brzo će i sam postati slab i iskorištavan.

Znam da prosječni normalan inteligentan obrazovan čovjek sve što sam rekao već zna. Znam da serem bezveze i da ništa neću postići. Svima je očito šta je problem, pitanje je kako ćemo ga riješiti? Pa ajde da vas čujem, ima vas sto puta pametnijih i upućenijih od mene. Spustite destruktivne puške i dajte konstruktivna riješenja.

Hajmo ne raditi “na crno“ jer time ne pomažemo ekonomiji države pa ni sebi. Znam da nemamo baš izbora, ali ne vidim kako ćemo napredovati bez žrvte.

Hajmo ne davati niti primati mito baš onda kad nam najviše treba.

Hajmo kad su nam prava ugrožena otići na sud, a ne u kafanu. Hajmo svi podržati toga ko je otišao na sud, ako treba po markicu pa platiti parnicu. To je ulaganje u sebe.

Hajmo biti građani svijeta. Ujedinjenog. Svaka podjela je vještačka.

Hajmo svi živjeti i umrijeti siromašni i gladni, ali živjeti za ideale.