Sweet Sixteen

Sad sam u godinama kada je zabavljati se par godina mlađom djevojkom smrtni grijeh u očima svih koji su vješti u izigravanju moralno uzvišenih. Kao i uvijek, sve teme koje se izbjegavaju meni se čine najbitnijim pa si ne mogu dopustiti da ne govorim o njima.

Ono što je šokantnije od seksa između kretena od 23 i djevojčice od 16 godina je da ja uopće nemam stav na temu. Ponavljam, ja, Nermin Vukalić, nemam stav o nekoj temi. Šokantno!

Na spomen takvih incidenata instinktivno se zgrozim i razbjesnim. Ali onda se sjetim kakav sam ja bio kad sam imao 16. Feštao sam više. Pio sam više. I jeb’o sam više (čitaj: drkao kao i sad). I sjetim se šta mi je najviše smetalo. Mrzio sam kad me se tretira kao dijete. Jer nisam više bio dijete. Ali nisam još bio ni odrastao čovjek. Da jesam ne bi mi toliko smetalo kad me se tretira kao dijete. Čini mi se da je to doba kad se karakter prelama. Kad se bira smijer. Jako je bitno kako se ophodimo prema ljudima koji su zapeli u tom dobu jer to može mnogo uticati na ostatak njihova života. Na njihovu osobnost. Zabranjivanje bilo čega bez objašnjenja mi se čini kao loša ideja.

Ko preživi do dvadesete može da zaskače sve što želi biti zaskočeno. Pederi su mi baš fabulozni. Lezbejke su mi jako seksi (slobodno se javite).

Samo moram priznati da se za moj ukus djevojčice od 14-tak godina oblače i ponašaju previše odraslo. Za to krivim kulturu u kojoj živimo, ne roditelje. Ako se ja dobro sjećam Britney Spears je sa 16 postala seks ikona. Zašto je onda čudno da su djevojčice kojim je ona uzor znatiželjne u vezi seksa i ikona? Roditelje ne krivim, mada ih pola loše rade svoj posao. U njihovu odbranu djeca ne dolaze sa priručnikom. I ne slušaju roditelje pretjerano. Opet kažem, sjećam se kakav sam ja bio sa 16. Ni na kraj pameti mi nije bilo da mater slušam. Slušao sam samo Nirvanu. Roditelje ne krivim, želim im sreću i strpljenje.

Što prije ugasite TV prije ćete početi razmišljati svojom glavom. Znam da je to jedini način da umirite djecu na 15 minuta, al možda baš tih 15 minuta treba provesti razgovarajući. Ili bar gledajući Human Planet ili Avatara.

Zaključak je valjda da je moje nedovoljno konkretno i kukavički politički korektno mišljenje da djeca od šesnaestak godina treba da se seksaju između sebe, i da se drogiraju i da uživaju i istraživaju. Ali isključivo između sebe. Ionako ih ništa neće spriječiti, tako da je bolje da se ta tema ne izbjegava i da mogu slobodno pitati nekoga iskusnijeg koji je siguran način da se to sve radi.

Ovim tekstom nisam htio ništa reći (nikakvu posluku porati), radije sam imao u cilju započeti zrelu raspravu. Tako je i svaki put do sad bilo. I to je uvijek primarni cilj moga pisanja.

Stižem za 15 minuta

Eh brate, znaš kako je: jedna k’o nijedna. A poslije druge idu same. Klize.

Nazvala bi me sva zabrinuta: „Gdje si do sad? Je li sve u redu?“ Slagao bih rutinski: „Stižem za 15 minuta.“ Čekala bi me svu noć zabrinuta i neumorno me ukoravala u koje god bezbožno doba noći da stignem. Urlao bih da nadjačam njene pridike: „Spremi mi nešto da jedem! Odmah!“ Bio sam preumoran da to uradim sam. „Preumoran od pijančenja,“ glas moje savjesti primio je boju njenog glasa. „Kako me nerviraš!“ proderao bih se obraćajući se glasovima u glavi, ali samo bi me ona čula. Bez obzira koliko ljuta na mene, nije mogla otići da mi ne spremi jelo. Dobro zna da bih krepao bez nje.

Jedno jutro sam umjesto doručka na stolu našao poruku: „Stižem za 15 minuta.“ „Valjda je otišla po doručak,“ pomislio sam i vratio se u krevet. Prošlo je tih 15 minuta, ko zna koliko puta, a ona se nikad nije vratila. „Od sada ide samo naprijed,“ odlučila je!

Postala je slavna pjesnikinja. Knjigu naslovljenu “Stižem za 15 minuta“ posvetila je meni: „Za sve one koji su mi pokazali da se sreća ne čeka, nego se gradi.“ Ako je tako, ja nikad više neću biti sretan. Ja ne gradim. Ja čekam. Čekam držeći u ruci njenu poruku, moju oporuku: „Stižem za 15 minuta.“

Trudnice četrnaestogodišnjakinje

Zašto?

Zašto je anatomski moguće da dijete od 12 godina zatrudni? Očito je da psihološki nije spremna na takvo nešto bar još toliko godina… Ko je to dozvolio? Ko je odredio da bude tako?

Zašto postoji bolest? Zašto moramo jesti? Zamislite koliko bih uštedio kad bih savladao fotosintezu! Zašto postavljam ova pitanja? Zašto želim znati? Znatiželja nas tjera da učimo i to je divno, ali najčešće nije lijep osjećaj. Najčešće se čovjek mora dobro namučiti da nešto postigne. Dan-danas ne znam puknuti više balona sa žvakaćom gumom odjednom, ali zato zviždim poput ptice selice. Zašto nismo svi stvoreni sa urođenom diplomom iz plesa? Zamisli svi nasred ulice kao na filmu odjednom počnu plesati. Sinhronizovano! Zar to ne bi bilo prelijepo? Zašto se ne rađamo pametni? Sigurno bi nam bilo dosadno… Zašto smo tako programirani da nam sve brzo dosadi? Zašto se ne rađamo zahvalni?

Čovjek ima bezbroj milijardi pitanja, a ni na jedno bitno nema odgovor. Najbolje što može je vjerovati. Vjerovati u ljubav. Vjerovati u smisao. Vjerovati u sebe. Vjerovati u ljekovitu moć čokolade. Sa lješnjacima. I grožđicama. I sumnjati. Preispitivati. I onda preispitivati svoje preispitivanje i sumnjati u zaključke koje donese. Ali nikad ne može dokazati. Vidim da upravo to daje ljepotu vjerovanju, ali vječita nesigurnost nije lijep osjećaj.

Nije rješenje slijepo vjerovati. Tako nema napretka. Tako si u krivu i ako si upravu. Bitnije je znati zašto nešto vjeruješ nego imati ispravna uvjerenja jer tako ćeš izbjeći pogrešna uvjerenja. Ako imaš pogrešno uvjerenje i preispituješ ga, vremenom ćeš shvatiti da je pogrešno. Ako preispituješ ispravno uvjerenje, vremenom će samo ojačati. Ali ako imaš pogrešno uvjerenje i slijepo vjeruješ u njega sretan si, jer znaš da si upravu. Da svi oni koji te ubjeđuju  da je Zemlja okrugla ne znaju o čemu pričaju. Mislim, da je okrugla oni u Australiji bi poispadali. Svi ti štreberi trebaju izvesti globus u šetnju i razgledati oko sebe. Da li vama izgleda okruglo? Možda je taj čovjek glup, ali je sretan. A mi štreberi baš i nismo. Pa pametni ste, izračunajte vi ko je tu glup. Ako imaš ispravno uvjerenje i ojačavaš ga preispitivanjem, nesretan si jer si nesiguran u ono što vjeruješ.

Znam ja rješenje. Treba čovjek da preispituje, da uči i da nauči biti sretan uprkos svemu. Ali jedno je znati, a nešto sasvim drugo primijeniti. Znam i kako treba izgledati salto unazad, ali ne želim polomiti vrat. Ljude motivira strah. Čuli ste priču da je majka spasila svoje dijete tako što je nošena adrenalinom podignula automobil težak par tona sa njega. Ljude motivira pohlepa i želja za odobravanjem. Znam da se nogomet igra iz užitka, ali da budeš prvak moraš trenirati 27 sati dnevno. Ko u tome uživa poremećen je i ne zna na sat. Neopisivo je lijepo slušati virtuoze pijaniste, ali zamislite samo koliko sati vježbe, znoja i krvi, se mora uložiti u takvu ljepotu. I kad postignemo magičnu ljepotu postignemo je iz pogrešnih razloga na pogrešan način. Namučimo se.

De šta ćeš kad ne možeš ništa?

Ja ću iskoristiti ovo što imam i uživati. Kad mi život da limun napravit ću limunadu. Morat ću i vode tražiti. I šećera. Moj prijatelj Buci stavlja i med u limunadu, ali sumnjam da je život tako darežljiv. Kad naletim na banane pravim banana split. Radit ću. Bit ću zahvalan i skroman. Genijalnost je u jednostavnosti. Moja pitanja su mi razlog za sreću. Uživam u otkrivanju. Takav sam kakav jesam. Neću dopustiti onome što ne mogu promijeniti da me ometa. Moja pitanja su razlog da volim čovjeka. Svi mi danas znamo mnogo više nego što je Aristotel mogao zamisliti da zna. Jedan čovjek je preograničen, ali čovječanstvo zna mnogo.

Ali uvijek me negdje u potiljku nešto ipak kopka…

Zašto baš 13?

Svaki dan me neko pita: „Zašto te zovu 13?“ Zašto baš 13? Ne smeta mi toliko što moram slagati koliko mi smeta što ne želim zaboraviti. Ne želim zaboraviti koliko su ljudi prokleti. Koliko je svijet poremećen.

Ti si poseban. Nikad ovo nikome nisam rekao, ali mislim da ću poludjeti ako ne izvrištim svako slovo iz sebe. Bukvalno poludjeti, za psihijatrije. “Moralista“ čete je bio psiholog, kaže da je čovjek društveno biće, mora imati svoje i dijeliti sa njima. Inače poludi. Bukvalno poludi, za psihijatrije. Kaže da se to tako desi, a u ovakvim vremenima je najgore. Unutrašnjost eksplodira. Poput iznemogla konja, i čovjekov duh ima svoje granice.

Ti si poseban. Šta god da napišem, nećeš mi suditi, nećeš mi se protiviti. Nećeš mi odgovoriti, niti me razuvjeriti. To je dobro i loše u isto vrijeme. Poput čovjeka. Niko nije samo dobar, niti samo loš. Kako onda kazniti, ili nagraditi? Dobar je onaj koji je prevelika kukavica da bude loš, a loš je onaj koji je prevelika kukavica da bude dobar. Pravimo mostove, ali ih i rušimo. Koliko god se ponosim što sam čovjek, toliko se i stidim. Ako ništa drugo, papir je bolji slušatelj od čovjeka.

Otac je bio u logoru. Bio je on i 78 njegovih kolega sa posla. Zarobili su ih prije nego je prvi metak ispaljen. Nisu ih odvezli u logor sa filmova, samo su nastavili tu raditi. Prije nisu dobijali plate, sad nisu dobijali metak u glavu. Nisu ih pitali za imena, dodjelili su im brojeve. Kad bi pretjerali sa motivirajućim batinama i na smrt pretukli samo još jednog iznemoglog konja, svi oni koji su imali veći broj od ubijenog bi dobili novi broj. Za jedan manji. Praktično je, da se zna koliko ih je ukupno. Otac je bio broj 13. I kad ih je bilo 79, i kad ih je bilo 7. I kad je bio samo jedan bio je broj 13. Nisu ga htjeli ubiti prije nego uzme drugi broj. Bilo je previše zabavno pokušavati ga ubijedit. I uloge su se okrenule, čuvari postali logoraši, on je i dalje bio broj 13. Kad je umro broj 79, umro je i otac. Iznutra . Duh mu je prešao granicu prije tijela. Tijelo mu je živjelo samo da napravi što više štete onim koji su ga ubili.

Kad me pitaju zašto 13, kažem da sam u Srednjoj školi igrao košarku i nosio broj 13. Zato što me sramota što sam čovjek. Zato što ne želim da podijelim svoju bol jer se bojim da će biti manja. To ti je kao kad zub zaboli, odmah ideš zubaru, nema veze što je tri sata u noći. Ali ako preguraš noć i prestane boljeti, zaboraviš na zubara. Šta ako ja podijelim bol i zaboravim?

Svi mi koji smo preživjeli 2012 smakova svijeta

Ti si taj. Odabrani. Preživio si smak svijeta. Ko zna koliko puta? Onoliko puta koliko si izmislio da je smak svijeta. Zašto to radiš? Izmišljaš mitove i dramatiziraš svijet kao da nije sam od sebe dovoljno magičan.

Zar je toliko teško priznati da ne razumiješ? Tebi, biću kojem sve što razumije brzo dosadi. Zar se toliko bojiš nepoznatog da mu ne vidiš ljepotu? Ljepotu beskraja mogućnosti. Otkrivanja.

Ti si neprimjetna tačkica na mapi svijeta, koji je neprimjetna tačkica na mapi galaksije, koja je neprimjetna tačkica na mapi univerzuma. A u tebi ima cijeli jedan univerzum. U tvojim očima koje neodoljivo podsjećaju na sam taj univerzum. U tvojoj mašti koja rađa univerzume.

I postoji par neprimjetnih tačkica oko tebe kojima ti značiš sve.

Od želje da impresioniraš djevojku kreativnošću komplimenata za njene oči zaboravio si uživati u ljepoti njenih očiju. Od želje da ispričaš najuzbudljiviju priču zaboravio si cijeniti svakodnevnicu. Od zabrinutosti da bi svijet mogao završiti ti je promaklo da bi ga sam mogao uništiti.

Zašto se brineš zbog zastrašujućeg sutra koje se uopće ne mora desiti? Na koje ne možeš uticati… Kakve su to gluposti? Šta ako? Šta ako padneš ispit? Šta ako izgubiš posao? Šta ako te nogira momak? I to zbog lutke na napuhivanje! Šta ako te prevari cura? Sa bananom… Šta ako poskupe oni maleni suncobrani što se stavljaju u koktele? Šta ako ostariš razmišljajući o onome što bi se moglo desiti, a ne izgradiš ono što želiš da se desi? Gubiš vrijeme na gluposti, a nisi vječan. To te podsjetilo: „Šta ako ti istekne vrijeme? Šta ako umreš?“ Postoje dvije popularne opcije: 1. Upoznaćeš Boga, a to bi trebalo biti zanimljivo. Ne dešava se svaki dan. 2. Ništa. Pa nećeš moći žaliti jer nećeš postojati. Postoji beskraj mogućnosti. To je zastrašujuće lijepo. Poput divlje zvijeri, ili moćnog vodopada. Sve što pokušavam reći je da trebaš prestati izmišljati razloge da se osjećaš loše. Imaš dovoljno stvarnih problema. Pokušavam da ti kažem da je svijet oko tebe prepun ljepote. Ima je mnogo više nego opasnosti. U svakom slučaju držanje očiju zatvorenih te neće zaštiti. Usudi se otvoriti oči. Dok letiš paraglajderom.

Ma zašto tebi pričam, ti si samo ogledalo...

1 na 1 sa Nerminom (Zašto žene mrze mene)

Muškarci i žene su dvije potpuno različite vrste. Žene su monogamna vrsta. Muškarci su vrsta koja uopšte ne zna šta je to Mahagonij? Pederska posla.

Kaže nauka da je većina ljudskih akcija i reakcija zasnovana na podsvjesnim mislima. Žene žele sigurnost, najboljeg i najuspješnijeg mužjaka, muškarci žele prestiž, najpoželjniju ženku. Podsvjesno u najboljem slučaju.

Kao muškarac veze objašnjavam ovako: Muškarci... Uhm... Žene... Šta sam ono htio reći? Grudi!

Sloboda i ljubav, obje lijepe riječi, ali ne smijete ih ni slučajno spojiti. Samo poremećene kurve vjeruju u slobodnu ljubav. I oni koji imaju pogrešno shvatanje ljubavi! A sve više brakova završava razvodom. Ne, ne zagovaram ja slobodnu ljubav, pogotovo ne ako vaš um te riječi prevodi kao kurvanje i orgijanje, nego sam primjetio da konvencionalni načini vezivanja ljudi ne funkcionišu najbolje. Ništa ljude ne može razdvojiti kao posesivnost (osim možda pajser). Primjetio sam da nakon jako dugo vremena u sretnoj vezi čovjek i dalje osjeća iskušenje. A uvjerio sam se da ljubav koja nije vječna može biti podjednako lijepa. Blagoslovljen sam divnim djevojkama koje su vremenom postale prelijepe uspomene. Nismo izvršili samoubistvo zajedno. Nismo se ni posvađali. Samo smo se razišli. Naša ljubav je samo promijenila oblik, nije prestala.

Već sam spomenuo da sveta zajednica nije više tako sveta (a nekad je bila?). Možda zato što emancipirana žena nije prisiljena da sponzoriše i toleriše lutanja, kafane i tombole svoga primitivnog muža. Svijet se drastično mijenja pa nekim starim načinima ističe rok, čak i onim svetim (brak i država su mi duhoviti primjeri). Možda nas roditelji ne trebaju učiti kako živjeti (oprosti mama, ali mislim da brak i unučad nisu najvažnije što mogu uraditi u ovom životu), možda i ne postoji pravi način da se živi (primjenjiv na svakog), možda ćeš preživjeti ako se ne udaš prije tridesete. Ljudi jednostavno trebaju sebi priznati da ne znaju. Ne znaju sve.

Ne znamo šta želimo, a tražimo previše. Od partnera. O onome šta imamo za pružiti i nemamo baš vremena razmišljati. „Bio sam dobar prema njoj, mnogo sam joj pružio, nikad je nisam varao,“ muškarci se diče sa tim što ne varaju svoju djevojku kao da je to postignuće.

Neće valjda i sveto razmnožavanje napadati? Hoće. Nije to napad, i nisam ja kriv što vi to tako shvatate. Imati dijete je trošak, napor, ogromna odgovornost (ili bi trebalo biti)… I uprkos tome je divno iskustvo, očita mi je ta ljepota, nisam poremećen (previše). Ali je ta odgovornost mnoge spriječila da ispune svoje snove, ne govorim da je nemoguće raditi što želiš ako imaš djecu, nego da nije apsolutno poremećeno nemati djecu i da je glupo što čudno gledamo ljude koji izaberu da ih nemaju. Smrtna stopa kod novorođenčadi nekad je bila zastrašujuće velika (i danas je u nerazvijenim zemljama). Razvio sam teoriju da je današnja opsjednutost seksom između ostalog evolucijska nuspojava toga što smo se nekad morali razmnožavati u najtežim uslovima samo da bi vrsta opstala. Kad je Neprijatelj na vratima dovoljno je pokriti se dekicom da se stvori romantična i intimna atmosfera. Sigurno da ne radite ništa što bakica nije sama radila, zašto bi joj smetalo? Libido je morao prisiliti čovjeka na seks i u rovu za vrijeme gladne godine da bi vrsta opstala, kako da ja danas u eri minica i dekoltea obuzdam želju da zaskočim sve što hoda? Nije da imam pametnijeg posla...

Ne mislim da je varanje najgore što muškarac može uraditi ženi (niti obrnuto). Laganje je primjera radi gore. Na svijetu na kojem postoje Scarlett Johansson i Angelina Jolie, oči jednog muškarca ne mogu vidjeti samo jednu. Pogotovo ne neku treću, iako je prelijepa i iskreno je voli. To ne znači da je slijep, ili da mu je libido pogubljen smrtnom kaznom. Znate šta to znači? Nije retoričko pitanje, šta znači to što je iskreno voli?

Nemam neosporive odgovore. Ne ustručavam se priznati da ne znam. Ne znam kako voljeti bez greške. Ne znam koji je ispravan način da se to izrazi (ali je seks zabavan način da se to izrazi, kažu). Ne znam čime se mjeri (ne mogu usporediti). Ali znam da je to nešto najljepše što ljudsko biće može doživjeti. Želim učiti.

10 (Jubiliji i starenje)

Moj blog ima 10 blogovskih godina. Dvocifreni! Čestitam si (na ustrajnosti).

Dobro da nisam zaboravio! Inače imam loše pamćenje i stalno zaboravljam rođendane, imendane (i bilo kakve tulume na kojima previše popijem). Sreća imam loše pamćenje pa se zaboravim loše osjećati.

Ljudi su zaista čudesna bića. Slave rođendane i u isto vrijeme pate zato što stare. Darivaju se samo kad se osjećaju obaveznim. Mjere privrženost novcem potrošenim na poklon. Ne mogu priuštiti da budem džentlmen i platim piće dami, ali mogu biti pažljiv i obziran cijelu godinu. Nije li to bolji rođendanski poklon od najskupljeg nakita? Davno sam prestao slaviti rođendane i počeo slaviti svaki dan. Svaki mi je poseban. Super je provesti se s društvom, proslaviti, makar bez razloga. Ali ja sam rođen dvadeset i četvrtog, lako je vama koji ste rođeni prvog, drugog… Bez plate nema slavlja! Nekad se desi da ti je rođendan baš onda kad nemaš s čime proslaviti. Zašto se stavljati pod pritisak?

Poenta je da ljudi uvijek zaboravljaju na umjerenost. Izmislimo i napravimo nešto prelijepo praktično kao što su kalendar i sat (razmislite koliko samo zupčanika i raznih dijelova koje ne razumijemo ima u najobičnijem ručnom satu, da ne spominjem digitalne), i onda si toliko prebukiramo raspored da nikad nemamo vremena za jednostavno bezbrižno buljenje u nebo. Meni se oduvijek činilo da je ovo sve, od točka preko parne mašine do kompjutera, upravo zbog toga izmišljeno, da čovjek manje vremena provede loveći obroke, a više buljeći u nebo.

Ja pišem ono što znam, a većinu toga što znam sam naučio odrarstajući i rastući sa svojim prijateljima. Sa poznanicima i sa strancima na ulici. Neki od njih imaju baš predivne ideje, i znam da ih žele izraziti, ali najčešći odgovor kad sav impresioniran nekog od njih pitam zašto ne zapiše te divne ideje je: „Nemam vremena…“  Ljudi moji, čemu sve ovo ako nemamo vremena jedni za druge i sami za sebe?

A nemamo vremena, nikad nemamo vremena i onda nam vrijeme istekne. Onda umremo. Primjetio sam po američkim filmovima da neki čekaju penziju da počnu uživati u životu jer tad neće morati ići na posao pa će imati vremena. Nisam čuo za lošiji plan od Velike Srbije. Prođe nam život u čekanju pravog trenutak kao što nam promiče očito: „Pravi trenutak se ne čeka, nego se izgradi.“

Zašto uopšte plačemo kad neko umre (ako vjerujemo da će mu duh preseliti na ljepše mjesto)? Vrijeme je okrutno, ono što prođe ništa ne može vratiti, ono što odaberemo nikad ne možemo promijeniti. Čovjek je biće širom univerzuma poznato po težnji ka onome što ne može imati, a baš ono što je prošlo više nikad ne može imati. Niti ono što je moglo biti.

Kad ja umrem želim da napravite veliku feštu! Možete se iskupiti oko logorske i neko slobodno može da priča kako sam bio dobar čovjek, i dobar prijatelj, i prepriča kroz suze i smijeh naše zajedničke pustolovine. („Jednom smo ja i Sale čitav dan bili vani!“) Prije nego pomislite da sam i posthumno sebični egoista zapitajte se kako će prisutne djevojke reagovati na tako emotivnu priču.