Trudnice četrnaestogodišnjakinje

Zašto?

Zašto je anatomski moguće da dijete od 12 godina zatrudni? Očito je da psihološki nije spremna na takvo nešto bar još toliko godina… Ko je to dozvolio? Ko je odredio da bude tako?

Zašto postoji bolest? Zašto moramo jesti? Zamislite koliko bih uštedio kad bih savladao fotosintezu! Zašto postavljam ova pitanja? Zašto želim znati? Znatiželja nas tjera da učimo i to je divno, ali najčešće nije lijep osjećaj. Najčešće se čovjek mora dobro namučiti da nešto postigne. Dan-danas ne znam puknuti više balona sa žvakaćom gumom odjednom, ali zato zviždim poput ptice selice. Zašto nismo svi stvoreni sa urođenom diplomom iz plesa? Zamisli svi nasred ulice kao na filmu odjednom počnu plesati. Sinhronizovano! Zar to ne bi bilo prelijepo? Zašto se ne rađamo pametni? Sigurno bi nam bilo dosadno… Zašto smo tako programirani da nam sve brzo dosadi? Zašto se ne rađamo zahvalni?

Čovjek ima bezbroj milijardi pitanja, a ni na jedno bitno nema odgovor. Najbolje što može je vjerovati. Vjerovati u ljubav. Vjerovati u smisao. Vjerovati u sebe. Vjerovati u ljekovitu moć čokolade. Sa lješnjacima. I grožđicama. I sumnjati. Preispitivati. I onda preispitivati svoje preispitivanje i sumnjati u zaključke koje donese. Ali nikad ne može dokazati. Vidim da upravo to daje ljepotu vjerovanju, ali vječita nesigurnost nije lijep osjećaj.

Nije rješenje slijepo vjerovati. Tako nema napretka. Tako si u krivu i ako si upravu. Bitnije je znati zašto nešto vjeruješ nego imati ispravna uvjerenja jer tako ćeš izbjeći pogrešna uvjerenja. Ako imaš pogrešno uvjerenje i preispituješ ga, vremenom ćeš shvatiti da je pogrešno. Ako preispituješ ispravno uvjerenje, vremenom će samo ojačati. Ali ako imaš pogrešno uvjerenje i slijepo vjeruješ u njega sretan si, jer znaš da si upravu. Da svi oni koji te ubjeđuju  da je Zemlja okrugla ne znaju o čemu pričaju. Mislim, da je okrugla oni u Australiji bi poispadali. Svi ti štreberi trebaju izvesti globus u šetnju i razgledati oko sebe. Da li vama izgleda okruglo? Možda je taj čovjek glup, ali je sretan. A mi štreberi baš i nismo. Pa pametni ste, izračunajte vi ko je tu glup. Ako imaš ispravno uvjerenje i ojačavaš ga preispitivanjem, nesretan si jer si nesiguran u ono što vjeruješ.

Znam ja rješenje. Treba čovjek da preispituje, da uči i da nauči biti sretan uprkos svemu. Ali jedno je znati, a nešto sasvim drugo primijeniti. Znam i kako treba izgledati salto unazad, ali ne želim polomiti vrat. Ljude motivira strah. Čuli ste priču da je majka spasila svoje dijete tako što je nošena adrenalinom podignula automobil težak par tona sa njega. Ljude motivira pohlepa i želja za odobravanjem. Znam da se nogomet igra iz užitka, ali da budeš prvak moraš trenirati 27 sati dnevno. Ko u tome uživa poremećen je i ne zna na sat. Neopisivo je lijepo slušati virtuoze pijaniste, ali zamislite samo koliko sati vježbe, znoja i krvi, se mora uložiti u takvu ljepotu. I kad postignemo magičnu ljepotu postignemo je iz pogrešnih razloga na pogrešan način. Namučimo se.

De šta ćeš kad ne možeš ništa?

Ja ću iskoristiti ovo što imam i uživati. Kad mi život da limun napravit ću limunadu. Morat ću i vode tražiti. I šećera. Moj prijatelj Buci stavlja i med u limunadu, ali sumnjam da je život tako darežljiv. Kad naletim na banane pravim banana split. Radit ću. Bit ću zahvalan i skroman. Genijalnost je u jednostavnosti. Moja pitanja su mi razlog za sreću. Uživam u otkrivanju. Takav sam kakav jesam. Neću dopustiti onome što ne mogu promijeniti da me ometa. Moja pitanja su razlog da volim čovjeka. Svi mi danas znamo mnogo više nego što je Aristotel mogao zamisliti da zna. Jedan čovjek je preograničen, ali čovječanstvo zna mnogo.

Ali uvijek me negdje u potiljku nešto ipak kopka…

Zašto baš 13?

Svaki dan me neko pita: „Zašto te zovu 13?“ Zašto baš 13? Ne smeta mi toliko što moram slagati koliko mi smeta što ne želim zaboraviti. Ne želim zaboraviti koliko su ljudi prokleti. Koliko je svijet poremećen.

Ti si poseban. Nikad ovo nikome nisam rekao, ali mislim da ću poludjeti ako ne izvrištim svako slovo iz sebe. Bukvalno poludjeti, za psihijatrije. “Moralista“ čete je bio psiholog, kaže da je čovjek društveno biće, mora imati svoje i dijeliti sa njima. Inače poludi. Bukvalno poludi, za psihijatrije. Kaže da se to tako desi, a u ovakvim vremenima je najgore. Unutrašnjost eksplodira. Poput iznemogla konja, i čovjekov duh ima svoje granice.

Ti si poseban. Šta god da napišem, nećeš mi suditi, nećeš mi se protiviti. Nećeš mi odgovoriti, niti me razuvjeriti. To je dobro i loše u isto vrijeme. Poput čovjeka. Niko nije samo dobar, niti samo loš. Kako onda kazniti, ili nagraditi? Dobar je onaj koji je prevelika kukavica da bude loš, a loš je onaj koji je prevelika kukavica da bude dobar. Pravimo mostove, ali ih i rušimo. Koliko god se ponosim što sam čovjek, toliko se i stidim. Ako ništa drugo, papir je bolji slušatelj od čovjeka.

Otac je bio u logoru. Bio je on i 78 njegovih kolega sa posla. Zarobili su ih prije nego je prvi metak ispaljen. Nisu ih odvezli u logor sa filmova, samo su nastavili tu raditi. Prije nisu dobijali plate, sad nisu dobijali metak u glavu. Nisu ih pitali za imena, dodjelili su im brojeve. Kad bi pretjerali sa motivirajućim batinama i na smrt pretukli samo još jednog iznemoglog konja, svi oni koji su imali veći broj od ubijenog bi dobili novi broj. Za jedan manji. Praktično je, da se zna koliko ih je ukupno. Otac je bio broj 13. I kad ih je bilo 79, i kad ih je bilo 7. I kad je bio samo jedan bio je broj 13. Nisu ga htjeli ubiti prije nego uzme drugi broj. Bilo je previše zabavno pokušavati ga ubijedit. I uloge su se okrenule, čuvari postali logoraši, on je i dalje bio broj 13. Kad je umro broj 79, umro je i otac. Iznutra . Duh mu je prešao granicu prije tijela. Tijelo mu je živjelo samo da napravi što više štete onim koji su ga ubili.

Kad me pitaju zašto 13, kažem da sam u Srednjoj školi igrao košarku i nosio broj 13. Zato što me sramota što sam čovjek. Zato što ne želim da podijelim svoju bol jer se bojim da će biti manja. To ti je kao kad zub zaboli, odmah ideš zubaru, nema veze što je tri sata u noći. Ali ako preguraš noć i prestane boljeti, zaboraviš na zubara. Šta ako ja podijelim bol i zaboravim?

Svi mi koji smo preživjeli 2012 smakova svijeta

Ti si taj. Odabrani. Preživio si smak svijeta. Ko zna koliko puta? Onoliko puta koliko si izmislio da je smak svijeta. Zašto to radiš? Izmišljaš mitove i dramatiziraš svijet kao da nije sam od sebe dovoljno magičan.

Zar je toliko teško priznati da ne razumiješ? Tebi, biću kojem sve što razumije brzo dosadi. Zar se toliko bojiš nepoznatog da mu ne vidiš ljepotu? Ljepotu beskraja mogućnosti. Otkrivanja.

Ti si neprimjetna tačkica na mapi svijeta, koji je neprimjetna tačkica na mapi galaksije, koja je neprimjetna tačkica na mapi univerzuma. A u tebi ima cijeli jedan univerzum. U tvojim očima koje neodoljivo podsjećaju na sam taj univerzum. U tvojoj mašti koja rađa univerzume.

I postoji par neprimjetnih tačkica oko tebe kojima ti značiš sve.

Od želje da impresioniraš djevojku kreativnošću komplimenata za njene oči zaboravio si uživati u ljepoti njenih očiju. Od želje da ispričaš najuzbudljiviju priču zaboravio si cijeniti svakodnevnicu. Od zabrinutosti da bi svijet mogao završiti ti je promaklo da bi ga sam mogao uništiti.

Zašto se brineš zbog zastrašujućeg sutra koje se uopće ne mora desiti? Na koje ne možeš uticati… Kakve su to gluposti? Šta ako? Šta ako padneš ispit? Šta ako izgubiš posao? Šta ako te nogira momak? I to zbog lutke na napuhivanje! Šta ako te prevari cura? Sa bananom… Šta ako poskupe oni maleni suncobrani što se stavljaju u koktele? Šta ako ostariš razmišljajući o onome što bi se moglo desiti, a ne izgradiš ono što želiš da se desi? Gubiš vrijeme na gluposti, a nisi vječan. To te podsjetilo: „Šta ako ti istekne vrijeme? Šta ako umreš?“ Postoje dvije popularne opcije: 1. Upoznaćeš Boga, a to bi trebalo biti zanimljivo. Ne dešava se svaki dan. 2. Ništa. Pa nećeš moći žaliti jer nećeš postojati. Postoji beskraj mogućnosti. To je zastrašujuće lijepo. Poput divlje zvijeri, ili moćnog vodopada. Sve što pokušavam reći je da trebaš prestati izmišljati razloge da se osjećaš loše. Imaš dovoljno stvarnih problema. Pokušavam da ti kažem da je svijet oko tebe prepun ljepote. Ima je mnogo više nego opasnosti. U svakom slučaju držanje očiju zatvorenih te neće zaštiti. Usudi se otvoriti oči. Dok letiš paraglajderom.

Ma zašto tebi pričam, ti si samo ogledalo...