666 (O religiji i drugim praznovjerjima)

Aferim! Pronašao sam Boga.

Ne u Svetoj Knjizi, nego u beznačajnom dinaru kojim sam pomogao prosjaku.

Moj cimer je pretvorio vodu u kolu! Naručili smo ćevape jer nam se nije dalo izlaziti do trgovine. Najeli smo se kao gospoda i bili presretni. Ali kao da nam je nešto nedostajalo: „Jao, sad bi čaša kole sjela k’o budali pleska,“ reče moj dosjetljivi cimer. Ali i dalje nam se nije dalo ići do trgovine: „Ništa ne brini, samo dodaj čašu vode i pretvorit ću je u kolu,“ pristao sam na igru i poslušao ga ne znajući kakvo se čudo sprema. Moj cimer je pretvorio vodu u kolu!

U čemu je fora? Sigurni ste da ne prepričavam precizno događaj tačno onako kako se desio? Zašto ste sigurni?

Isus je pretvarao vodu u vino. Isus je pretvarao vodu u vino?

Moderna nauka kaže da Isus vjerovatno nije ni postojao. Šta to znači? Ne znači ništa. Biblijske priče su metafore koje imaju za cilj da daju primjer moralno ispravnog ponašanja. Nisu to bukvalno prepričani događaji. Neo nije isključivao ljude iz kompjuterskog programa dizajniranog da sakrije stvarnost, Matrix je metafora za sistem koji nas odvlači od istinskih vrijednosti. Danas u dobu relativno novih pojava poput javnog obrazovanja, masovne pismenosti i lako dostupnih informacija još uvijek je jako teško prenijeti ljudima poruku, čak i najbližim je teško objasniti kako se osjećaš, a da te neko ne shvati krivo. Ili bukvalno.

A možda nisu metafore. Ne znam šta sam jeo jučer (ćevape, nije li tužno da se time hvalim), od kud da znam šta se desilo prije 2000 godina. Možda su se stvarno desila sva ta čuda tačno tako kako priče kažu. Šta to znači? Ne znači ništa. Jedino što svaka religija zahtjeva od čovjeka je da bude dobar čovjek. Vjerovao ili ne vjerovao da se čuda dešavaju samo trebaš biti dobar čovjek da te Bog nagradi. A voljet će te bez obzira na sve.

Ne zagovaram paljenje knjiga, pa ni loših, obzirom da pišem to bi bio loš marketniški potez. Prosječni moderni čovjek boluje od bolesti koju samo knjiga može izliječiti. Ne zagovaram ni paljenje ljudi koji ne čitaju, samo onih koji ne razmišljaju. Metaforičko paljenje, koliko puta moram ponavljati da nije sve bukvalno? Vjerujem da je jako bitno da čovjek vjeruje. U ljubav, u ljepotu svijeta. Da se opredijeli za jednu od religija nije toliko bitno. Bog je ljubav. Ne može se dokazati, samo vjerovati.

PETA

Često me pokušaju uvrijediti nazivajući me životinjom, a ja nikako shvatiti zašto je to uvreda. Čovjek jeste životinja. Sisar, primat. Isto da me nazoveš Bosancem. Bosanac sam, to treba da me uvrijedi? Ustvari, to je možda ipak loš primjer. Valjda je implikacija da su ljudi bolji od životinja. Nisu. Ljudi su samo umišljeni. Arogantni. Neću pisati hipijevske gluposti kako su životinje plemenite, ne zaboravimo da je i čovjek životinja, nego hoću da kažem da život nije takmičenje i da se neke stvari ne mogu porediti.

Nekog će sigurno uvrijediti moj suviše proračunat stav, ali za nečiji ukus moj će stav sigurno biti suviše emotivan. Kad je pitanje osjetljivo kao to “pitanje života“ neko će neizbježno biti uvrijeđen i povrijeđen. Ne preostaje nam ništa drugo nego naučiti nositi se sa problemom. Često je to kako se nosimo sa problemom veći problem nego sam problem.

Psi su glupi idioti. Seru ti po dvorištu i siluju ti nogu. Kako bi tretirali čovjeka koji se tako ponaša? I predatori su. Strah od pasa je relativno racionalan i zasnovan. Ali je krajnje vrijeme da čovjek shvati da mu je najveći neprijatelj upravo strah. Usuđujem se reći da se većina ljudskih akcija i reakcija može objasniti kroz motiv straha. Čak i dobra djela se rade iz straha, od Boga ili kazne. Iz straha da nam niko neće biti dužan uzvratiti pomoć kad nama zatreba. Čak se može reći da romantične partnere tražimo iz straha, da ne ostarimo sami, da imamo nekoga da nas pazi kad smo bolesni i bespomoćni, zbog socijalne i ekonomske sigurnosti. Možda je to retoričko manipulisanje, ali ne možete osporiti da ima logike. Mislim da je vrijeme da evoluiramo iz straha i počnemo djelovati na osnovu nečeg novog.

Ili je vrijeme za glupe pse da evoluiraju? Znate šta mi smeta kod epidemije lutalica po ulicama? Nerazumni su. Glupo je, razumijem. Razuman sam. Ali shvatite me, nemam vremena da izučavam kako niti da objašnjavam tim neizučenim govorom tijela psu koji mi izgleda kao da prijeteći reži na mene, jer nisam izučio šta tačno znači takvo režanje, da žurim na posao. Svijet je nesavršen. Svijet je suprotno od savršenog. Jedni umiru od gladi, drugi hrane kućne ljubimce. I to je humanost? To je suosjećanje sa živim bićima? Kućni ljubimac je luksuz. Preporučujem ljudima koji vole životinje da imaju krave ili kokoši za kućne ljubimce. Bar kad vam dosade možemo lako da ih pretvorimo u odrezak. Činjenica je da takvih slučajeva ima mnogo. Lutalice su nuspojava izopačenosti modernog društva. I tužno je. I ne znamo šta da radimo s njima. Ali imamo većih problema! Nekada plemeniti pas je devoluirao iz korisnog najboljeg čovjekovog prijatelja u odbačenu igračku, zbog nas i ni zbog čega drugog. Da bismo se iskupili trebamo promijeniti izopačenost u nama koja je dovela do te devolucije. PETA neće ništa promijeniti. Samo mi možemo. Svijet je uvijek ono što su ljudi koji ga čine. I vjerujem da će problemi pasa biti riješeni kad riješimo probleme koje imamo s ljudima.

Ko se bori za prava štakora? Neću se predati bolesti zbog toga što sam kod doktora vidio model bakterije koja je uzrokuje ma koliko mi se simpatičnim učinio. Pas lutalica je postao smetnja i opasnost. Čak i ljubav je destruktivna ako nije realistična. Pognute glave odobravam šintere.

Četiri mušketira (O psovkama)

Za belu je potrebno četiri čovjeka. Ne igrača, četiri čovjeka. Zato se u Krupi nešto i ne igra. Takva je život igra. Potreban ti je suigrač, i još dva suigrača sa suprotnim idejama. To je recept za kvalitetnu raspravu. Kome je soker u dvoje draži od sokera u četvoro taj soker igra da pobjedi, a ne da se zajebaje sa drugarima. Pivo i joint idu u krug, nema veze ko je pljunuo, ko ima herpes. I to se dijeli. Dijeli se bratski. Ponekad smo razmjenjivali i psovke i udarce, ali smo znali živjeti s time. Govorim o onome kad poznaš nekoga toliko dobro da kad kaže nešto pogrešno i uvrijedljivo ti znaš da je to samo greška i nesporazum prije nego se izvine. I sreća da je tako jer se muški prijatelji ne izvinjavaju. To je, brate, pederski.

Buraz, bila nam je uzrečica nazivati jedan drugog bratom i mislim da to mnogo govori. I drugarice smo tako oslovljavali.

Treba ti basista, bubnjar, gitarista i pjevač. Možeš ti i sam zapjevati, popratiti se gitarom. Svako od nas zna akorde, ne treba ti ništa više. Ali ti treba basista, bubnjar, gitarista i pjevač. To je recept. Svira čovjek po hotelima, jebi ga, ima sto maraka po koncertu, boli ga kurac. Ali mu fali basista, bubnjar, gitarista i pjevač… To je ono što niko ne može objasniti, ali svako osjeti. Ne znam opisati razliku između kvalitetnog snimka pjesme i žive svirke, ali mi je jasno da postoji. Ne možeš ostati ravnodušan na plavu emociju u glasnoj melodiji. A i biti dio toga, dio te ekipe, to je, brate, seks. Četiri čovjeka koji djeluju u apsolutnoj harmoniji. To je osnova muzike, uskladiti se, povezati se, razumjeti se.

Nas je bilo četiri, vas je možda šest ili devet i pol. Ovisi kakve igre igrate. Mi smo se igrali muzike. To nas je definiralo. I drago mi je da smo baš muziku odabrali jer mi se čini da je to najljepša igra. Ja sada pišem i vjerovatno bih trebao zagovarati pisanje kao najbolji način izražavanja, ali postoje neki kutovi u čovjeku koji se ne mogu prevesti u riječ, na papir. A melodija je upravo to. Osjećaj.

Post Scriptum

Kad sam počeo pisati dogovorili smo se da neću koristiti psovke, ali evo sad sam uzeo pisati o muškarcima. I jebi ga. (Jeste ikad čuli da neko kaže “jebi nju“ umjesto “jebi ga“? Feministice, borite se za jezičku ravnopravnost, ne dopuštajte takvu diskriminaciju!) Odabrao sam ne koristiti psovke zbog toga što mogu imati loš efekat na podsvjest čitaoca, a postoje alternativni načini da se izrazi. Samo treba malo kreativnosti. Ali kad govoriš o balkanskim muškarcima nema autentičnosti bez psovke. Eh sad, da ja vas pitam: „Zar to nije malo tužno?“ Zar većina stvari koje su stereotipne za muškarce nisu malo tužne? Imam jednog prijatelja kojeg je djevojka natjerala da mi kaže da me voli i to je bilo jako smiješno. I čudno. Ali ja tog čovjeka volim i djevojka mu je upravu. Nema ništa pogrešno u tome da se to kaže. Pogrešno je što se to izbjegava. Baš najglupljim preprekama smo dopustili da nas sprječavaju da budemo slobodni. Znam da je pederski, ali je, brate, istina.

Treća sreća

Prvi put kad sam je vidio uopće nisam znao u šta gledam. Bili smo djeca i nismo znali šta radimo. Nije to ni mogla biti neka velika ljubavna priča, ali Šekspirova Julija je imala 13 godina. Možda smo samo u tim godinama dovoljno ludi i naivni da istinski volimo.

Smuvali smo se na nekakvoj punk gaži. Opijeni hormonima i jeftinim pivom. Posmatrao sam je sa sigurne udaljenosti i uživao. Uzvraćala mi je poglede, ali dugo se nisam usudio prići. Znate, onoliko dugo da kad već jednom priđeš ne moraš ništa ni reći, oboje osjećate kao da se već poznajete. Pokušao sam je poljubiti, a ona mi je pokušala uzvratiti. Bili smo tako nespretni i sve smo radili pogrešno, ali je to bio najljepši poljubac u mom životu.

Kad se otrijeznila nije htjela čuti za mene. Ko zna šta se dešava u glavi žene? A tek u srcu… Ali uhvatio sam je opet pijanu i nije bilo šanse da je drugi put pustim. Morala je biti pijana da zaboravi da sam lud i pogrešan za nju, ali nije trebalo mnogo da se pomiri s tim da sam njen, a kad je neko tvoj to znači da si i ti njegov.

„Nikad prije nisam volio,“ pomislio sam: „Uzela mi je nevinost.“ Doduše ja sam treći put gubio nevinost, ali sam prvi put vodio ljubav. Bili smo tako nespretni i sve smo radili pogrešno, ali je to bio najbolji seks u mom životu.

Kad je otišla, kad su suze stale, opet sam pomislio: „Uzela mi je nevinost.“ Nisam više bio lud i naivan, nisam vjerovao u ljubav. Vjerovao sam samo u sebe i samo sebi: „Šta će mi ko?“

Sve smo proživjeli zajedno. Sve sam sa njom naučio. To ništa ne može promijeniti. Imao sam poslije nje i ljepših i pametnijih žena, ali ona će uvijek biti prva. Čovjek samo jednom odrasta i nema s čime da uporedi to vrijeme. Svakom je njegovo najljepše. Ili najružnije, ovisi od čovjeka, ne od onoga što mu se dešavalo. Kako je vrijeme prolazilo, osmijeh na mom licu kad je se sjetim sve je više rastao. Sve sam ružno zaboravio i oprostio. A nisam nikad ništa ni zamjerio, osim što je otišla. Zajedno smo upisali i prvu godinu fakulteta. Doduše ja sam je treći put upisivao, ali morao sam je sačekati. Morao sam sačekati vrijeme kad ćemo biti manje ludi i znati voljeti. Umjereno. Raspodijeliti ljubav na cijeli život. Možda smo samo u tim godinama dovoljno zreli i još uvijek dovoljno naivni da istinski volimo.

Nije bilo šanse da je drugi put pustim. Ovaj put se nismo samo gledali, razgovarali smo, ali baš razgovarali. Ne o vremenu ili filmovima, o nama i onome u nama. Tek sam je tad istinski upoznao. Sve sam iznova sa njom učio. Ponovno sam istinski živio. Sad smo oboje znali kako se ljubi, ali smo mnogo više razgovarali. Ljudi moji, kako je to sve ženskasto bilo... Samo bih ležao pored nje. Mlade i gole. Svirao bih melodije klavira na njenim leđima i pričao joj o prepolovljenim dušama. O ljubavi.

„Pričati o ljubavi je kao plesati o arhitekturi.“

Teško je govoriti o ljubavi. I suvišno. Postoje neki kutovi u čovjeku koji se ne mogu prevesti u riječ. I ne trebaju. Nema ljepšeg remek djela poezije, nema dublje filozofije, od najobičnijeg: „Volim te.“ Nema čovjeka koji neće osjetiti snagu tih riječi kad ih čuje.

Volim.

Kad je otišla, kad su suze stale, nisam pomislio da je mrzim i da želim da je udare ambulantna kola, nisam smišljao kako da joj uništim život, pomislio sam: „Treća sreća.“

(„Pričati o ljubavi je kao plesati o arhitekturi,“ je citat iz filma "Playing by Heart". Jedna od onih stvari koje ti ostanu u podsvijesti, a ne znaš ni kako, ni zašto. Hvala Bogu na google! Film preporučujem.)

Nešto drugo

 

Nešto drugačije. Nešto novo. Nešto divlje. A šta je sa normalnim? Skromnim? Zar to niko više ne želi?

Obzirom šta sve danas prolazi pod normalno nije čudno da niko ne želi biti normalan. Svi žele biti posebni (u najboljem slučaju podsvjesno). Zanemarimo semantički paradoks u srži izjave da se pozabavimo bitnijim pitanjem: Zar nije ljepše pripadati nego se isticati?

„Nije sreća para puna vreća, to znaju oni što je imaju,“ dobro Dino, ali nije sreća ni kanta puna smeća, to znaju svi.

Američki San nije promašio ostatak planete. Svi se žele obogatiti brzo i bez mnogo muke. Jedini način da se to desi je preko leđa nekog drugog. Sasvim je normalno da želimo što više imati i što manje raditi, ali problem je što želimo imati sve, a ne raditi ništa. Lagano prodajemo dušu za sportska kola i kuće s bazenom. Da bar! Duše vrijede sve manje… Rođenu majku da prodaš ne možeš dobiti stan u centru, kamoli kuću s bazenom. Prosta je to matematika, da neko ima više neko mora imati manje. Ali ruku na srce, koja je poenta imati više ako nemaš nekoga da ti se divi i da ti zavidi? Prosta je to logika, da neko bude poseban potrebno je mnogo “neposebnih“ da ga obožavaju. Kada poželimo biti superstar, ustvari poželimo da ljudi oko nas shvate koliko smo bolji od njih. Divimo se pogrešnim ljudima, a pogrešno je što se nekoga uopšte uzdiže. Zar nikome nije žao bezbroja nesretnika koje akcioni junak pobije na putu do “sretnog završetka“? Filozofske priče su dosadne, daj da se divimo seljačini koja pogubi sve svoje probleme. Kruha i igara. On je uradio ono što svi poželimo uraditi u trenutku bijesa, ali nije li vrijeme da se smirimo i razmislimo?

Psihoanalitičari su udarili na životinjske slabosti u ljudima (i propagandom stvorili konzumerističko robovlasništvo). Alfa ženke i mužjaci, glavni u selu, svi redom. Žedni i gladni trčimo za blistavim, ali nehranjivim draguljem koji nam visi pred očima, a ne shvatamo da je zavezan zajedno sa plugom na naša vlastita leđa. Trčimo do iznemoglosti. Najgore je što sve znamo i razumijemo, ali ne možemo odoljeti da ne pogriješimo. Znamo da onaj komad duše koji izgubiš vrijedi više od krvavog novca koji zaradiš kad prešutiš zlo, kad izabereš profitirat umjesto pomoći, kad se opravdaš… Ne postoje dobri i loši ljudi, postoje oni koji mogu više i manje svog zla opravdati. A za šta? Za životinjske porive (da budemo alfa mužijak i imamo punomoć na sve ženke, da budemo matica i imamo alfa mužijaka samo za sebe)? Teško mi je odoljeti lijepoj djevojci u kratkoj suknjici, ali nije li krajnje vrijeme da evoluiramo? (Postoje i životinjske vrste sa drugačijim društvenim uređenjima)

Eto, teško mi je gledati tinejdžere koji pate da budu “drugačiji“ isto koliko mi je teško gledati one koji žele da budu isti. Provoditi sate pred ogledalom praveći kontrolisano spontanu frizuru, koju niko neće primjetiti jer previše pazi svoju, je bolje nego ih provoditi gledajući u nebo? Ako želiš da vidiš u sebe trebaš gledati u nebo, ne u ogledalo. Teško mi je gledati kako nikad ne odrastu nego samo nauče bolje sakriti od čega pate.

Mali ljudi stvaraju velike. Ne samo veličajući ih, nego je potrebno da ih prate. Svako od nas ima ideje kako svijet treba da izgleda, historija samo pamti one čije ideje prihvate drugi. Da Obični Indijci nisu bili spremni na Gandijeve predivne ideje neko bi mu u nekoj kafani kad je prvi put počeo pametovati rekao: „De ne lupaj,“ i tu bi bio kraj.

Ali tu nije kraj bloga, zamisli preokreta!

Trebaju nam takvi mali obični ljudi koji će svakom idućem Hitleru reći: „De ne lupaj,“ i tako ga završiti. Zar ne bi bilo prelijepo biti jedan od tih malih običnih ljudi?