Dobro da nisam zaboravio!
Inače imam loše pamćenje i stalno zaboravljam rođendane, imendane (i bilo kakve
tulume na kojima previše popijem). Sreća imam loše pamćenje pa se zaboravim
loše osjećati.
Ljudi su zaista čudesna
bića. Slave rođendane i u isto vrijeme pate zato što stare. Darivaju se samo
kad se osjećaju obaveznim. Mjere privrženost novcem potrošenim na poklon. Ne
mogu priuštiti da budem džentlmen i platim piće dami, ali mogu biti pažljiv i
obziran cijelu godinu. Nije li to bolji rođendanski poklon od najskupljeg
nakita? Davno sam prestao slaviti rođendane i počeo slaviti svaki dan. Svaki mi
je poseban. Super je provesti se s društvom, proslaviti, makar bez razloga. Ali
ja sam rođen dvadeset i četvrtog, lako je vama koji ste rođeni prvog, drugog…
Bez plate nema slavlja! Nekad se desi da ti je rođendan baš onda kad nemaš s
čime proslaviti. Zašto se stavljati pod pritisak?
Poenta je da ljudi uvijek
zaboravljaju na umjerenost. Izmislimo i napravimo nešto prelijepo praktično kao
što su kalendar i sat (razmislite koliko samo zupčanika i raznih dijelova koje
ne razumijemo ima u najobičnijem ručnom satu, da ne spominjem digitalne), i
onda si toliko prebukiramo raspored da nikad nemamo vremena za jednostavno bezbrižno
buljenje u nebo. Meni se oduvijek činilo da je ovo sve, od točka preko parne
mašine do kompjutera, upravo zbog toga izmišljeno, da čovjek manje vremena
provede loveći obroke, a više buljeći u nebo.
Ja pišem ono što znam, a
većinu toga što znam sam naučio odrarstajući i rastući sa svojim prijateljima. Sa
poznanicima i sa strancima na ulici. Neki od njih imaju baš predivne ideje, i
znam da ih žele izraziti, ali najčešći odgovor kad sav impresioniran nekog od
njih pitam zašto ne zapiše te divne ideje je: „Nemam vremena…“ Ljudi moji, čemu sve ovo ako nemamo vremena
jedni za druge i sami za sebe?
A nemamo vremena, nikad
nemamo vremena i onda nam vrijeme istekne. Onda umremo. Primjetio sam po američkim filmovima da neki čekaju penziju da počnu uživati u životu jer tad
neće morati ići na posao pa će imati vremena. Nisam čuo za lošiji plan od
Velike Srbije. Prođe nam život u čekanju pravog trenutak kao što nam promiče
očito: „Pravi trenutak se ne čeka, nego se izgradi.“
Zašto uopšte plačemo kad
neko umre (ako vjerujemo da će mu duh preseliti na ljepše mjesto)? Vrijeme je
okrutno, ono što prođe ništa ne može vratiti, ono što odaberemo nikad ne možemo
promijeniti. Čovjek je biće širom univerzuma poznato po težnji ka onome što ne
može imati, a baš ono što je prošlo više nikad ne može imati. Niti ono što je
moglo biti.
Kad ja umrem želim da
napravite veliku feštu! Možete se iskupiti oko logorske i neko slobodno može da
priča kako sam bio dobar čovjek, i dobar prijatelj, i prepriča kroz suze i
smijeh naše zajedničke pustolovine. („Jednom smo ja i Sale čitav dan bili
vani!“) Prije nego pomislite da sam i posthumno sebični egoista zapitajte se
kako će prisutne djevojke reagovati na tako emotivnu priču.
No comments:
Post a Comment