Četiri mušketira (O psovkama)

Za belu je potrebno četiri čovjeka. Ne igrača, četiri čovjeka. Zato se u Krupi nešto i ne igra. Takva je život igra. Potreban ti je suigrač, i još dva suigrača sa suprotnim idejama. To je recept za kvalitetnu raspravu. Kome je soker u dvoje draži od sokera u četvoro taj soker igra da pobjedi, a ne da se zajebaje sa drugarima. Pivo i joint idu u krug, nema veze ko je pljunuo, ko ima herpes. I to se dijeli. Dijeli se bratski. Ponekad smo razmjenjivali i psovke i udarce, ali smo znali živjeti s time. Govorim o onome kad poznaš nekoga toliko dobro da kad kaže nešto pogrešno i uvrijedljivo ti znaš da je to samo greška i nesporazum prije nego se izvine. I sreća da je tako jer se muški prijatelji ne izvinjavaju. To je, brate, pederski.

Buraz, bila nam je uzrečica nazivati jedan drugog bratom i mislim da to mnogo govori. I drugarice smo tako oslovljavali.

Treba ti basista, bubnjar, gitarista i pjevač. Možeš ti i sam zapjevati, popratiti se gitarom. Svako od nas zna akorde, ne treba ti ništa više. Ali ti treba basista, bubnjar, gitarista i pjevač. To je recept. Svira čovjek po hotelima, jebi ga, ima sto maraka po koncertu, boli ga kurac. Ali mu fali basista, bubnjar, gitarista i pjevač… To je ono što niko ne može objasniti, ali svako osjeti. Ne znam opisati razliku između kvalitetnog snimka pjesme i žive svirke, ali mi je jasno da postoji. Ne možeš ostati ravnodušan na plavu emociju u glasnoj melodiji. A i biti dio toga, dio te ekipe, to je, brate, seks. Četiri čovjeka koji djeluju u apsolutnoj harmoniji. To je osnova muzike, uskladiti se, povezati se, razumjeti se.

Nas je bilo četiri, vas je možda šest ili devet i pol. Ovisi kakve igre igrate. Mi smo se igrali muzike. To nas je definiralo. I drago mi je da smo baš muziku odabrali jer mi se čini da je to najljepša igra. Ja sada pišem i vjerovatno bih trebao zagovarati pisanje kao najbolji način izražavanja, ali postoje neki kutovi u čovjeku koji se ne mogu prevesti u riječ, na papir. A melodija je upravo to. Osjećaj.

Post Scriptum

Kad sam počeo pisati dogovorili smo se da neću koristiti psovke, ali evo sad sam uzeo pisati o muškarcima. I jebi ga. (Jeste ikad čuli da neko kaže “jebi nju“ umjesto “jebi ga“? Feministice, borite se za jezičku ravnopravnost, ne dopuštajte takvu diskriminaciju!) Odabrao sam ne koristiti psovke zbog toga što mogu imati loš efekat na podsvjest čitaoca, a postoje alternativni načini da se izrazi. Samo treba malo kreativnosti. Ali kad govoriš o balkanskim muškarcima nema autentičnosti bez psovke. Eh sad, da ja vas pitam: „Zar to nije malo tužno?“ Zar većina stvari koje su stereotipne za muškarce nisu malo tužne? Imam jednog prijatelja kojeg je djevojka natjerala da mi kaže da me voli i to je bilo jako smiješno. I čudno. Ali ja tog čovjeka volim i djevojka mu je upravu. Nema ništa pogrešno u tome da se to kaže. Pogrešno je što se to izbjegava. Baš najglupljim preprekama smo dopustili da nas sprječavaju da budemo slobodni. Znam da je pederski, ali je, brate, istina.