Sunday, February 10, 2013

n8



Nema ništa gluplje od toga kad ti neko kaže: „De reci osam!“ Ili “dva“, ili “tri“, ili “Pasat“, ili bilo koju nasumičnu riječ koja se rimuje sa koliko labavijom seksualnom referencom utoliko “fazon“ bolji, ili gluplji, ovisno od perspektive (poraz jednog čovjeka je uspjeh drugog, život je navodno natjecanje, lično uvijek krivim kapitalizam). Znaš da će odgovor na riječi koje si prisiljen reći biti neka idiotarija koju će prisutni protumačiti kao poraz za tebe. A nije, poraz je za „intelignetno“ u frazi inteligentni oblik života. Nosam? Gledaš na sat? Hiljade godina evolucije glupog humora, pretpostavit ću da je star koliko i čovjek, i ovo je najbolje što smo smislili?

Ma uvijek ima gluplje, šta ja pričam… Albertov zakon to jasno objašnjava: „Samo su dvije stvari beskonačne, svemir i ljudska glupost. Za svemir nismo potpuno sigurni.“ A gluplje je što ne možeš odbiti učestvovati u toj šaradi jer i to je navodno poraz za tebe. U legendama su opjevane epske proporcije gluposti poduhvata koje Bosanac (čitaj: “svaki čovjek“) uradi motiviran ni sa čim osim riječima: „Ne smiješ! Ma ko ne smije?!?“ Koliko je litara alkohola prošlo kroz mene lično samo zbog toga što sam čuo navijanje: „Popij! Popij! Popij,“ negdje u potiljku. Nemojte me pogrešno shvatiti, alkohol je super ko se zna kontrolisati u njemu, a Boga mi nekad valja i pretjerati, ali nikad zato što te neko “nagovorio“. Ako dovoljno puta ponovimo: „Nosam, nosam, nosam,“ svi se pridruže kolu i počnu isto ponavljati. Kao reklame sa TV-a, stanite na sekundu i razmislite kakve gluposti prolaze pod reklamu i kako bi reagovali da ih neko kaže u stvarnom svijetu. Ne bih pitao djevojku u bikiniju za savjet o motornom ulju, niti to što “M:tel, imam prijatelje“ ima ikakve veze sa mobilnim operaterom kojeg ću odabrati. Zbog toga što te riječi toliko često čujemo naviknemo na njih i počnemo ih doživljavati kao nešto normalno, a ustvari je toliko glupo da te i uši i mozak zabole kad čuješ.

Ali ima i od toga gluplje. Uvijek ima gluplje. A gluplji sam JA jer i sam to radim. Šabloniziram govor do granice da je ponekad nemoguće sa mnom razgovarati. Ne pomaže što sam kreativno biće jer za skoro svaku riječ lako mogu naći neprikladnu rimu, ne pomaže ni to što nije neophodno biti pretjerano kreativan da budeš neprikladan, rima je tu luksuz. Ne mogu si pomoći! Nekad mi je i smiješno… A kad ovako razmislim, jednostavno je tužno. Da li se pretvaram u idiota?

Ali ni to nije najgluplje. O ne, ta medalja se na ovoj planeti ne dodjeljuje olako. „Nije lako biti najgluplji jer je jaka konferencija,“ blagoslovljeni ste vi koji ne znate o čemu pričam. Najgluplje što neko ne zna prihvatiti šalu pa kuka po blogovima. Ali kako da čovjek zna kad povući granicu? Želim da razgovaram sa prijateljima o smislu života, a nemamo vremena od upornog ponavljanja: „Nosam, nosam, nosam…“

Ma šta raspravljamo, to jednostavno nije smiješno! Anatomski je neizvodivo da na svojoj muškosti, ma koliko mitski jaka i velika bila, nosiš odraslo ljudsko biće. Kao kad dižeš bilo kakav teret, osloniš ga na tijelo i rukama održavaš ravnotežu jer ne može se ni rukama tako nonšalantno nosati ništa teže od kašike, bar ne dovoljno dugo da demonstriraš muškost. Nije penis dizalica, dečki. Svaki muškarac koji je probao sličnu seksualnu pozu zna da je to smiješno koliko i cijepanje drva, jer je jako iscrpljujuće. Što dalje podupire teoriju da je takav humor za nezrele dječake koji ne znaju o čemu pričaju. Ali muškarci ne odrastu, muškarci samo narastu. I smiju se idiotarijama. Pogotovo pod uticajem opijata. Znam da ću vam možda pokvariti zabavu, da će vam možda idući put kad se budete smijali proletjeti ovaj blog kroz praznu i sretnu glavu i prekinuti vas u toj beskrajnoj petlji smijanja bez razloga. I neka će!

O svemu treba kritički razmišljati. Sve treba ispitivati i preispitivati. Od glupih lovačkih priča o količini alkohola koje je prijatelj navodno popio, a ona ne može stati u bure dimenzija tog istog prijatelja, do nacionalstičke propagande političkih vođa. I to je upravo to što me muči, ne znam gdje je granica. Šta je samo bezazleno zezanje i opuštanje, a šta je ljudska lijenost i svojevoljno zaglupljivanje? Misao je riječ, kad razmišljamo u biti razgovaramo sami sa sobom u sebi, ako nam je vokabular sakat i šabloniziran bit će i misao. Sjetih se zlatnog pravila, u svemu budi umjeren! Treba nekad i pretjerati sa alkoholom i smijati se glupostima satima, ali ne uvijek, ne prečesto. Nekad treba i razgovarati o smislu života. U svemu budi umjeren. Osim u pedofiliji. To nemoj raditi nikada! Bože, ovih ljudi, nađu način da sve shvate pogrešno.

8 comments:

  1. Dok čujem " de reci " zgrči me neki osjećaj dječije ne prevaziđene gluposti pa na kraju nabacim neki ironični često i sarkastični osmjeh pustim da uživa u trenutku kako sam ja ispala " naivna" i nisam skontala fazon onda pokušam objasniti ali uspijem stisnut usne na vrijeme i ušutim.Neka se dijeca vesele ako ne znaju drugačije , oni gube al' istinski zna iritirati.Ne znam zašto uglavnom muški rod to radi a uglavnom ženke puste da misle da su face zbog glupog čina i da nahrane ego nezz zapravo s čim to.Bolje da joj pokloni kiflu.Oboje će nešto nahraniti.Sve u svemu ja volim muški rod da se ne shvati kao prozivka ženskice imaju i glupljih stvari ali kad se sve oduzme, sabere , pomnoži i podijeli iziđe sasvim isto.Živio glasnogovornik.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Evo virtuelna kifla, hvala na komentaru. Razumijemo se.

      Delete
    2. De reci kifla xD Može.I love food , food voli mene.

      Delete
    3. svi mi koji smo za legalizaciju brakova izmedju ljudi i hrane :D

      Delete
    4. Palac gore.( Uvukao se taj lajk pod kožu)

      Delete
    5. Dok čujem "dijeca" zgrči me neki osjećaj neprevaziđene* gluposti...

      Delete
  2. This comment has been removed by the author.

    ReplyDelete