Sedam gora, sedam noćnih mora (O patriotizmu i/ili nacionalizmu)

Ako ste iz Bosne sigurno znate ovaj vic, među Bosancima je jako popularan jer se pronalaze u njemu:

„Iza sedam mora, sedam gora, sedam moram iako ne želim, sedam brda, sedam planina, i sedam blablablaova (vic je, slobodno improvizirajte, opušteno, ili će se stvarno desiti to čega se bojite, da zamucate i zaboravite drugu polovinu vica: „Kako ono? Joj,“ pa će se slušaoci smijati vama, ne vicu, a to je u tom trenutku kraj svijeta, iako je svijet okrugao), iza sedam patuljaka i sedam Konzuma živio jedan vrli Zmaj.

Ustane Zmaj jedno jutro i kaže, onako za sebe, napaćeno: „A ljudi moji, gdje ja živim…“ (U ovom prevodu sam korstio zamjenski izraz za psovku koju Zmaj tu iskoristi jer je Zmajevski suviše brutalan u psovanju)“

Zmaj i Bosanac žive Bogu iza nogu i sanjaju o komšijskoj zelenijoj travi.

Postoje dvije vrste stanovništva, ovi spomenuti koji kritikuju i blate svoju domovinu kad god imaju publiku koja zna dobro klimati glavom (dok ignorira takva naglabanja) i isti ti kad čuju da neko drugi kritikuje istu tu domovinu jer tada postaju patriote, a nedugo zatim (d)evoluiraju u naoružane patriote. Zbog toga je neophodno da odmah u startu razjasnim da ja jako volim svoju Bosnu, toliko je volim da se nikada ne bih udao za papire, to je danas u Bosni vjerujem vrhunac patriotizma. Volim je najviše iako znam da ima ljepših i boljih mjesta za nazivati domom. Znam to iako nikada nigdje drugo nisam živio. Znate kako znam? Zao što nikada nisam nigdje putovao! A baš bih volio. Bosna je okov, pogotovo za umjetnika, koliko i inspiracija. Ali znate šta? Siguran sam da će naši iz dijaspore reći da ni oni ne žive u Raju i da im ne fali problema. I drago mi je da hoće (iako se svi slažemo da je njihovo kukanje jako iritantno, kao da odeš na kemoterapiju i žališ se čovjeku koji boluje od raka kako imaš užasnu glavobolju). Drago mi je zato što znam da ne lažu i zato što to dokazuje nešto što je ključno za reći. Ljudi su svugdje isti! I svi imamo iste probleme. Nije nama problem ko je crnac ili bjelac, ko je pravoslavac ili musliman, peder ili homić, Srbin ili Hrvat, koga briga… Prosječni normalan čovjek svugdje u svijetu želi isto: kruh na stolu, krov nad glavom. Želi djecu poslati u dobru školu i otići ponekad na odmor. Na more. Razlika je u tome što neki više vole košarku, a neki nogomet. Ne u tome što neki mrze crnce, ili pedere, ili Srbe. Ne svojevoljno. Ne namjerno. To je nametnuto jer nekim odgovara da je tako. Onim kojima je profesija da seru. Imate tri pokušaja da pogodite na koga mislim.

Nekima je posao da seru, a nekima da jedu govna. Zanimljivo je da su te dvije fraze sinonimi!

Sva tri puta ste tačno pogodili! Prosječnog čovjeka zaboli ćošak za Velikom Srbijom do Tokija preko Milvokija (u nedostatku ekvivalentne fraze za Bosnu). Prosječan čovjek takvo nešto može poželjeti samo kada je gladan i neko mu objasni da je gladan jer ga susjed pljačka i iskorištava. Kad si gladan nisi svoj i svakakve gluposti lako povjeruješ. Komšija u frižider ima svega, mortadela, nutela, zašto da ti jedeš buđav lebac? Odi otmi, ubij govno! I zatekni buđav lebac i u njegovom frižideru... Mogao si bar sračunati ko je tu negativac sad kad je onaj ko te napucao na rođenog komšiju naselio kuću ubijenog.

Domovina i nacija su glupi, zastarjeli i kontraproduktivni pojmovi. Prije sto godina ove granice nisu postojale i za sto godina neće postojati. Ne osjećam ljubav za zemlju na kojoj sam rođen veću od one koju osjećam za cijelu planetu na kojoj sam se rodio, isto tako kao što ne osjećam veću ljubav za ljude oko kojih sam se rodio (samo zbog toga što sam se oko njih rodio) od one koju osjećam za sve dobre ljude na planeti. To što je neki guzonja profitirao na tome da izmisli granicu između i zavadi neke ljude, ne znači da ja danas kad mi je to očito moram da se pridržavam tih pravila. Nacije su glupa ljudska izmišljotina, patriotizam je opravdanje za mržnju u rezervi. Kapitalisti bi rekli da nas natjecanje motivira da budemo bolji, ali meni je očito nelogično da je sabotiranje produktivnije od surađivanja. Ništa ne spriječava jake da iskorištavaju slabe, a u ovom sistemu ako neko jak izabere da ne iskorištava brzo će i sam postati slab i iskorištavan.

Znam da prosječni normalan inteligentan obrazovan čovjek sve što sam rekao već zna. Znam da serem bezveze i da ništa neću postići. Svima je očito šta je problem, pitanje je kako ćemo ga riješiti? Pa ajde da vas čujem, ima vas sto puta pametnijih i upućenijih od mene. Spustite destruktivne puške i dajte konstruktivna riješenja.

Hajmo ne raditi “na crno“ jer time ne pomažemo ekonomiji države pa ni sebi. Znam da nemamo baš izbora, ali ne vidim kako ćemo napredovati bez žrvte.

Hajmo ne davati niti primati mito baš onda kad nam najviše treba.

Hajmo kad su nam prava ugrožena otići na sud, a ne u kafanu. Hajmo svi podržati toga ko je otišao na sud, ako treba po markicu pa platiti parnicu. To je ulaganje u sebe.

Hajmo biti građani svijeta. Ujedinjenog. Svaka podjela je vještačka.

Hajmo svi živjeti i umrijeti siromašni i gladni, ali živjeti za ideale.