Zašto baš 13?

Svaki dan me neko pita: „Zašto te zovu 13?“ Zašto baš 13? Ne smeta mi toliko što moram slagati koliko mi smeta što ne želim zaboraviti. Ne želim zaboraviti koliko su ljudi prokleti. Koliko je svijet poremećen.

Ti si poseban. Nikad ovo nikome nisam rekao, ali mislim da ću poludjeti ako ne izvrištim svako slovo iz sebe. Bukvalno poludjeti, za psihijatrije. “Moralista“ čete je bio psiholog, kaže da je čovjek društveno biće, mora imati svoje i dijeliti sa njima. Inače poludi. Bukvalno poludi, za psihijatrije. Kaže da se to tako desi, a u ovakvim vremenima je najgore. Unutrašnjost eksplodira. Poput iznemogla konja, i čovjekov duh ima svoje granice.

Ti si poseban. Šta god da napišem, nećeš mi suditi, nećeš mi se protiviti. Nećeš mi odgovoriti, niti me razuvjeriti. To je dobro i loše u isto vrijeme. Poput čovjeka. Niko nije samo dobar, niti samo loš. Kako onda kazniti, ili nagraditi? Dobar je onaj koji je prevelika kukavica da bude loš, a loš je onaj koji je prevelika kukavica da bude dobar. Pravimo mostove, ali ih i rušimo. Koliko god se ponosim što sam čovjek, toliko se i stidim. Ako ništa drugo, papir je bolji slušatelj od čovjeka.

Otac je bio u logoru. Bio je on i 78 njegovih kolega sa posla. Zarobili su ih prije nego je prvi metak ispaljen. Nisu ih odvezli u logor sa filmova, samo su nastavili tu raditi. Prije nisu dobijali plate, sad nisu dobijali metak u glavu. Nisu ih pitali za imena, dodjelili su im brojeve. Kad bi pretjerali sa motivirajućim batinama i na smrt pretukli samo još jednog iznemoglog konja, svi oni koji su imali veći broj od ubijenog bi dobili novi broj. Za jedan manji. Praktično je, da se zna koliko ih je ukupno. Otac je bio broj 13. I kad ih je bilo 79, i kad ih je bilo 7. I kad je bio samo jedan bio je broj 13. Nisu ga htjeli ubiti prije nego uzme drugi broj. Bilo je previše zabavno pokušavati ga ubijedit. I uloge su se okrenule, čuvari postali logoraši, on je i dalje bio broj 13. Kad je umro broj 79, umro je i otac. Iznutra . Duh mu je prešao granicu prije tijela. Tijelo mu je živjelo samo da napravi što više štete onim koji su ga ubili.

Kad me pitaju zašto 13, kažem da sam u Srednjoj školi igrao košarku i nosio broj 13. Zato što me sramota što sam čovjek. Zato što ne želim da podijelim svoju bol jer se bojim da će biti manja. To ti je kao kad zub zaboli, odmah ideš zubaru, nema veze što je tri sata u noći. Ali ako preguraš noć i prestane boljeti, zaboraviš na zubara. Šta ako ja podijelim bol i zaboravim?