Treća sreća

Prvi put kad sam je vidio uopće nisam znao u šta gledam. Bili smo djeca i nismo znali šta radimo. Nije to ni mogla biti neka velika ljubavna priča, ali Šekspirova Julija je imala 13 godina. Možda smo samo u tim godinama dovoljno ludi i naivni da istinski volimo.

Smuvali smo se na nekakvoj punk gaži. Opijeni hormonima i jeftinim pivom. Posmatrao sam je sa sigurne udaljenosti i uživao. Uzvraćala mi je poglede, ali dugo se nisam usudio prići. Znate, onoliko dugo da kad već jednom priđeš ne moraš ništa ni reći, oboje osjećate kao da se već poznajete. Pokušao sam je poljubiti, a ona mi je pokušala uzvratiti. Bili smo tako nespretni i sve smo radili pogrešno, ali je to bio najljepši poljubac u mom životu.

Kad se otrijeznila nije htjela čuti za mene. Ko zna šta se dešava u glavi žene? A tek u srcu… Ali uhvatio sam je opet pijanu i nije bilo šanse da je drugi put pustim. Morala je biti pijana da zaboravi da sam lud i pogrešan za nju, ali nije trebalo mnogo da se pomiri s tim da sam njen, a kad je neko tvoj to znači da si i ti njegov.

„Nikad prije nisam volio,“ pomislio sam: „Uzela mi je nevinost.“ Doduše ja sam treći put gubio nevinost, ali sam prvi put vodio ljubav. Bili smo tako nespretni i sve smo radili pogrešno, ali je to bio najbolji seks u mom životu.

Kad je otišla, kad su suze stale, opet sam pomislio: „Uzela mi je nevinost.“ Nisam više bio lud i naivan, nisam vjerovao u ljubav. Vjerovao sam samo u sebe i samo sebi: „Šta će mi ko?“

Sve smo proživjeli zajedno. Sve sam sa njom naučio. To ništa ne može promijeniti. Imao sam poslije nje i ljepših i pametnijih žena, ali ona će uvijek biti prva. Čovjek samo jednom odrasta i nema s čime da uporedi to vrijeme. Svakom je njegovo najljepše. Ili najružnije, ovisi od čovjeka, ne od onoga što mu se dešavalo. Kako je vrijeme prolazilo, osmijeh na mom licu kad je se sjetim sve je više rastao. Sve sam ružno zaboravio i oprostio. A nisam nikad ništa ni zamjerio, osim što je otišla. Zajedno smo upisali i prvu godinu fakulteta. Doduše ja sam je treći put upisivao, ali morao sam je sačekati. Morao sam sačekati vrijeme kad ćemo biti manje ludi i znati voljeti. Umjereno. Raspodijeliti ljubav na cijeli život. Možda smo samo u tim godinama dovoljno zreli i još uvijek dovoljno naivni da istinski volimo.

Nije bilo šanse da je drugi put pustim. Ovaj put se nismo samo gledali, razgovarali smo, ali baš razgovarali. Ne o vremenu ili filmovima, o nama i onome u nama. Tek sam je tad istinski upoznao. Sve sam iznova sa njom učio. Ponovno sam istinski živio. Sad smo oboje znali kako se ljubi, ali smo mnogo više razgovarali. Ljudi moji, kako je to sve ženskasto bilo... Samo bih ležao pored nje. Mlade i gole. Svirao bih melodije klavira na njenim leđima i pričao joj o prepolovljenim dušama. O ljubavi.

„Pričati o ljubavi je kao plesati o arhitekturi.“

Teško je govoriti o ljubavi. I suvišno. Postoje neki kutovi u čovjeku koji se ne mogu prevesti u riječ. I ne trebaju. Nema ljepšeg remek djela poezije, nema dublje filozofije, od najobičnijeg: „Volim te.“ Nema čovjeka koji neće osjetiti snagu tih riječi kad ih čuje.

Volim.

Kad je otišla, kad su suze stale, nisam pomislio da je mrzim i da želim da je udare ambulantna kola, nisam smišljao kako da joj uništim život, pomislio sam: „Treća sreća.“

(„Pričati o ljubavi je kao plesati o arhitekturi,“ je citat iz filma "Playing by Heart". Jedna od onih stvari koje ti ostanu u podsvijesti, a ne znaš ni kako, ni zašto. Hvala Bogu na google! Film preporučujem.)